To(r)ba sa (i)g(r)ackama

Nekad sam citala da bi korisna igrica za Anu bila da joj stavim poznate predmete u neku kesu (torbu), pa da ih ona vadi i prepoznaje sta je sta. Vremenom da se dodaje po jedan novi predmet...
I nedavno pokupim sve njene aktuelne igracke u neku torbicu, poput one Sport Bili :) , da mozemo uvijek da ih nosimo sa sobom. Njoj se to jako dopalo i sad je omiljena igranka vaditi igracke iz torbe i imenovati ih. Sve redom! Zeko, medo, truba, kockica, slon... i kakav je to osmijeh odusevljenja za svaki pogodak! Ni jedan jedini promasaj! I ponovo i ponovo...
Opet smo ponosni na nasu najmiViju djevojcicu i njenu to'bu sa 'g'ackama.

Savez slijepih Brcko distrikta

Tek da zabiljezimo, juce smo prvi put prisustvovali sastanku Saveza slijepih Brcko distrikta.

Opet rodjendan

Zaboravih u proslom postu, pa htjedoh edit, ali ovo zasluzuje novi post zaista. Danas je treci oktobar. Danas je Anin pretpostavljeni rodjendan, tj. trebao joj je biti rodjendan da je rodjena na termin. :)

Kategorizacija, prvi put....

I tako... Nakod dvije godine, mi smo predali zahtjev za kategorizaciju, odnosno registraciju bilo koje vrste u socijalnom u nasem gradu. Odmah nas je gospodja R, referent za djecu sa posebnim potrebama pitala Zasto to vec nismo uradili do sada. Dijete ima svoja prava koja treba da ostvari.
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I popunimo mi zahtjev. Za desetak dana zakazan razgovor, tj. komisija.

Juce mi otisli na komisiju, mislim pred komisiju :) . Ana skockana u svojoj kockastoj (karo) novoj suknjici, bujna frizura, kao prava damica od 4 godinice, a ne od 2.

Idemo prvo kod psihologa. Pardon, prvo pojedemo iznenada trazeni monte ispred kancelarije. Psiholog, gospodja I, je jedna od onih sto se "maze kad pricaju". Ana je, naravno, u fazonu daj mi ovo, daj mi ono, nosi me, 'ocu da spavam... Cim je usla, dohvatila je stolic i rekla: Ovo je sto, tako da smo odmah pokazali da nesto i znamo. Neki djelic Crvenkapice, daj mi keks, daj mi stapic... 'oce kod tate, 'oce kod mame... Elem, razmazena, kaze gospodja I. Rekosmo mi da jos koristimo pelene, da ne hodamo samostalno, a onda cista filozofija. Gospodja je zakljucila da ne hoda, ali da stoji samostalno. Jedva se dosjetismo, pa objasnjavanje.... Zakljucak: mora da prohoda. Znamo - kazemo mi. Onda opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I dovidjenja. Kaze vidimo se za dvije godine (?!?!!??!!??), a na nase iskolacenje ociju, mada, mozete vi kod mene kad god hocete od ponedeljka do petka.

Zatim idemo kod ljekara na komisiju. ovo prije je, valjda, bio samo uvod. Tamo dr perijatar i dr neuropsihijatar. Od svih nasih oftalmoloskih nalaza, pedijatricu je najvise zanimala otpusna lista sa neonatologije iz Beograda (?!??!?), na kojoj skoro nista i ne pise o okicama.
Neuropsihijatar je pitao (posto je Ana stajala okrenuta ka meni) A zasto se ona ne okrene prema nama da je vidimo?, kao da ona ima osjecaja gdje je on, a da prije toga nije progovorio?!
I proburlase oni po kopijama nasih nalaza, te nadjose najstariji naziv nase dijagnoze, koji se vise ni ne koristi, ali napisase ipak retrolentalna fibroplazija.
Pedijatrica je trazila jos nalaza od naseg pedijatra. Mi nismo imali, jer ih i nemamo inace, hvala Bogu. Naravno, i njima je cudno kako to da prijevremeno rodjeno dijete nije krzljavo i bolesljivo i kko to da je ona tako velika. I od njih smo culi da smo je razmazili.
Otpjevala im je tasi-tasi, rekla nekoliko puta da prolazi neko auto (cula kroz prozor), htjela da usisavamo kucu :)), htjela da spava... I opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I, da, zasto se nismo ranije prijavili, pa, dijete ima neka prava!?

Zatim idemo kod defektologa. Tu je Ana vec bila samo za spavanje i krevet i 'ocu kod mame, 'ocu kod tate.
Strogi cikica, starija skola, pise po papiru. Ne daj Boze da koristi najnoviji racunar koji mu dzedzi na stolu. Ne, on ce svojim penkalom! Pise i govori kao da diktira daktilografkinji. Ja govorim neke njene podatke... Opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.

On tako brzo prelazi na sledecu stvar, mada se vecina ponavlja sa prethodna dva razgovora. Zakljucujemo da ni on bas ne zna sta je retinopatija, ali cuo je nekad... i ono: a da li ona ista vidi? Zapara mi usi njegovo nabrajanje: ovakva je, onakva je, anksiozna, hiperaktivna, ovakva, onakva... Uf...
I gotovo. Dovidjenja.

Zakljucak:
... jos je mala, tek dvije godine.
... i dijete ima neka prava! Na kraju nije to nikakva skolica, niti neka osoba da radi s njom, to je djecji doplatak i pravo na tudju njegu. Hvala gradu, ali mi bismo i tiflopedagoga. Bice, zaposlili su ga, kazu.
Ostadose u rebusu kako smo mi to propustili da naplatimo skoro 2000 €.
Mi odosmo kuci u rebusu. Zbog svega. Cekamo rjesenje o kategorizaciji.
Eto.