A4

Jeste li vidjeli boljeg promotera A4?!

Srecna Nova godina!

Svima koji nas citaju...

Medo

Jos jedna novost (ovih dana sve nesto novo:)) - poceli smo da volimo plisane igracke, jer su sve tako mekane i vepeeee.... I medo voli da se zagrli...

Bili smo kod Deda Mraza...

Nije neki snimak, ali... Malo smo popricali sa Dedom :)

Mali korak za covjecanstvo....

...ali veliki za nas!
Sinoc smo setali nas troje, ali kako?! Drzali smo nasu princezu za po jednu rucicu! To je za nas veeeeliki pomak, jer do sada je htjela da seta samo sa jednom osobom i nikako, nikako nije htjela da uhvati dvije razlicite ruke.
Eto, dosli smo i do te fazice! Ala smo srecni!

Rukavice

Malo smo iznenadjeni sinosnjim dogadjajem, pa vrijedi zabiljeziti...
Naime, Anci je neki dan dobila zimske rukavice, one malene, ali sa svim prsticima. Misleci kako je njoj jako bitno culo dodira, ja sam ih samo ostavila po strani, a i iskreno svaki put kad probamo nesto novo bude vriske. Smatrala sam da bi rukavice napravile nepotrebnu vrisku, pa sam ih odlozila.
Sinoc smo se nesto igrali, ona raspolozena i sjetimo se da probamo rukavice. Zacas ih stavimo, ona odusevljena! Sve se pipka i govori: "Rukavice, rukavice.... ima rukavice...." Malo joj je bilo neobicno sto joj je flasica sa cajem stalno klizila, pa je bilo i smijesno.
I skinemo rukavice, pa ih ponovo stavimo.... i tako. A kad se stave rukavice, onda mora da se seta :)) "Dama" - tata kaze.

Ovo nije nase dijete...

... ovo je neka gospodjica pozerka u pidzami za male gospodjice. :)

Jos samo malo....

Decembar je i hladno je tako da moramo prilicno da se natrontamo kad izlazimo napolje.... Ipak, i tako se jos uvijek uguramo na konjica. Mislim da cemo uskoro morati da nabavimo pravog ponija. :)

To(r)ba sa (i)g(r)ackama

Nekad sam citala da bi korisna igrica za Anu bila da joj stavim poznate predmete u neku kesu (torbu), pa da ih ona vadi i prepoznaje sta je sta. Vremenom da se dodaje po jedan novi predmet...
I nedavno pokupim sve njene aktuelne igracke u neku torbicu, poput one Sport Bili :) , da mozemo uvijek da ih nosimo sa sobom. Njoj se to jako dopalo i sad je omiljena igranka vaditi igracke iz torbe i imenovati ih. Sve redom! Zeko, medo, truba, kockica, slon... i kakav je to osmijeh odusevljenja za svaki pogodak! Ni jedan jedini promasaj! I ponovo i ponovo...
Opet smo ponosni na nasu najmiViju djevojcicu i njenu to'bu sa 'g'ackama.

Savez slijepih Brcko distrikta

Tek da zabiljezimo, juce smo prvi put prisustvovali sastanku Saveza slijepih Brcko distrikta.

Opet rodjendan

Zaboravih u proslom postu, pa htjedoh edit, ali ovo zasluzuje novi post zaista. Danas je treci oktobar. Danas je Anin pretpostavljeni rodjendan, tj. trebao joj je biti rodjendan da je rodjena na termin. :)

Kategorizacija, prvi put....

I tako... Nakod dvije godine, mi smo predali zahtjev za kategorizaciju, odnosno registraciju bilo koje vrste u socijalnom u nasem gradu. Odmah nas je gospodja R, referent za djecu sa posebnim potrebama pitala Zasto to vec nismo uradili do sada. Dijete ima svoja prava koja treba da ostvari.
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I popunimo mi zahtjev. Za desetak dana zakazan razgovor, tj. komisija.

Juce mi otisli na komisiju, mislim pred komisiju :) . Ana skockana u svojoj kockastoj (karo) novoj suknjici, bujna frizura, kao prava damica od 4 godinice, a ne od 2.

Idemo prvo kod psihologa. Pardon, prvo pojedemo iznenada trazeni monte ispred kancelarije. Psiholog, gospodja I, je jedna od onih sto se "maze kad pricaju". Ana je, naravno, u fazonu daj mi ovo, daj mi ono, nosi me, 'ocu da spavam... Cim je usla, dohvatila je stolic i rekla: Ovo je sto, tako da smo odmah pokazali da nesto i znamo. Neki djelic Crvenkapice, daj mi keks, daj mi stapic... 'oce kod tate, 'oce kod mame... Elem, razmazena, kaze gospodja I. Rekosmo mi da jos koristimo pelene, da ne hodamo samostalno, a onda cista filozofija. Gospodja je zakljucila da ne hoda, ali da stoji samostalno. Jedva se dosjetismo, pa objasnjavanje.... Zakljucak: mora da prohoda. Znamo - kazemo mi. Onda opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I dovidjenja. Kaze vidimo se za dvije godine (?!?!!??!!??), a na nase iskolacenje ociju, mada, mozete vi kod mene kad god hocete od ponedeljka do petka.

Zatim idemo kod ljekara na komisiju. ovo prije je, valjda, bio samo uvod. Tamo dr perijatar i dr neuropsihijatar. Od svih nasih oftalmoloskih nalaza, pedijatricu je najvise zanimala otpusna lista sa neonatologije iz Beograda (?!??!?), na kojoj skoro nista i ne pise o okicama.
Neuropsihijatar je pitao (posto je Ana stajala okrenuta ka meni) A zasto se ona ne okrene prema nama da je vidimo?, kao da ona ima osjecaja gdje je on, a da prije toga nije progovorio?!
I proburlase oni po kopijama nasih nalaza, te nadjose najstariji naziv nase dijagnoze, koji se vise ni ne koristi, ali napisase ipak retrolentalna fibroplazija.
Pedijatrica je trazila jos nalaza od naseg pedijatra. Mi nismo imali, jer ih i nemamo inace, hvala Bogu. Naravno, i njima je cudno kako to da prijevremeno rodjeno dijete nije krzljavo i bolesljivo i kko to da je ona tako velika. I od njih smo culi da smo je razmazili.
Otpjevala im je tasi-tasi, rekla nekoliko puta da prolazi neko auto (cula kroz prozor), htjela da usisavamo kucu :)), htjela da spava... I opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.
I, da, zasto se nismo ranije prijavili, pa, dijete ima neka prava!?

Zatim idemo kod defektologa. Tu je Ana vec bila samo za spavanje i krevet i 'ocu kod mame, 'ocu kod tate.
Strogi cikica, starija skola, pise po papiru. Ne daj Boze da koristi najnoviji racunar koji mu dzedzi na stolu. Ne, on ce svojim penkalom! Pise i govori kao da diktira daktilografkinji. Ja govorim neke njene podatke... Opet:
-Da li je dijete vec ukljuceno u neki program?
-Ne, nije. Dosli smo da se ukljucimo.
-Pa, ona je jos mala. Tek dvije godinice.
-Dobro.

On tako brzo prelazi na sledecu stvar, mada se vecina ponavlja sa prethodna dva razgovora. Zakljucujemo da ni on bas ne zna sta je retinopatija, ali cuo je nekad... i ono: a da li ona ista vidi? Zapara mi usi njegovo nabrajanje: ovakva je, onakva je, anksiozna, hiperaktivna, ovakva, onakva... Uf...
I gotovo. Dovidjenja.

Zakljucak:
... jos je mala, tek dvije godine.
... i dijete ima neka prava! Na kraju nije to nikakva skolica, niti neka osoba da radi s njom, to je djecji doplatak i pravo na tudju njegu. Hvala gradu, ali mi bismo i tiflopedagoga. Bice, zaposlili su ga, kazu.
Ostadose u rebusu kako smo mi to propustili da naplatimo skoro 2000 €.
Mi odosmo kuci u rebusu. Zbog svega. Cekamo rjesenje o kategorizaciji.
Eto.

Crvenkapica

Ovih dana redovno pricamo Crvenkapicu. To ide ovako:
Biva jednom jedna dejojcicaaa. Zvava se Cive'kapica Ima'a baaaku. Zivela u sumiii. Jednoga dana sus'etne vuuukaaa.
Gdje si k'enu'a Cive'kapice?
Ide kod bake! Nosi jucak i ko'ace....
.
.
.
Bako, bako, z'sto su ti to'ika uuusata?
Da te boje pojedem!

Proslavili smo drugi rodjendan :)

Napunili smo dvije godinice! Dok su se drugari skupili, mi smo malo zadrijemali, pa posle bili sanjivi, pa jos i ta torta i svjecica mora da se duva! Srecom, drugari su pomogli. :)
Sliku u kolicima sam stavila samo da se otprilike vidi kolika je Ana porasla. Ne znam vise kad me neko pita koliko je visoka, koliko je teska, a ni koji broj odjece nosi. Svi koji su dosli na rodjendan rekli su da "moze da se zamijeni" :) Eto, pravimo probleme ljudima...
Tata i mama su bili u guzvi, tako da ni sa ovog dogadjaja nemaju onu lijepu porodicnu sliku za ram...
Sutradan smo imali mini reprizu rodjendana, i opet cemo sve dok ima torte..... :)))
I da, sad imamo "dije godine", a cini se da postajemo sve veca i veca maza. Prve rijeci ujutru su "Da se malo mazimo!?!?"

Rodjendan

3.avgust, 07.

Danas nam je divan dan, divan dan....

Sad mi je zao sto nisam redom pisala rijeci moje brbljivice, ali valjda nikad nije kasno.
Naucila je da pita da li je gladna, da li hoce nesto, pa jos ponovi "Hoces?" onako upitno :), pa zna da pozdravi svim mogucim pozdravima, sad vec pravi i varijacije, pa da pita "kako ste, jeste dobro?"..... Pitam se samo jos uvijek da li ona shvata sta govori. I taman se ja tako zapitam, a ona mi razbije svaku sumnju. Evo primjera: Prije nekoliko dana je prvi put liznula sladoled i odusevila se: "Sto ti epi sadoled!" i kako onda da ne konta.
Jedne od najljepsih stvari koje su svakodnevno u njenom rjecniku je dozivanje tate: "Taaajo!" ili kad treba da spava, pa se privuce uz mene i kaze. "Kod ma'ke s'oje".
Omiljene pjesmice - sve, za svaku priliku po neka, ali Branko Kockica uvijek.
Omiljena prica - Tri praseta, pa se po cijeli dan prepricava: "prasence, prasence, pusti me u kucu..."
A najljepse, najljepse je kad dodjemo kuci, a ona nas ceka i veselo zagrli, pa onda samu sebe pita: "Jesi s'usala?"

Fenseraj

Odlučili smo da ćemo ovog ljeta biti malo fensi, pa da pokazemo. :)

Anino drugo ljeto

Jos mjesec dana do Aninog drugog rodjendana. Naucili smo mnogo toga da pricamo..... pa, ne bi ni stalo u jedan post. :) Dusa moja draga...

Jos uvijek cekamo samostalne korake.

Odavno imam ideju da napravim blog mojoj djevojcici..... ali nekako nikad da to zaista i uradim.
Pokusacu retroaktivno u kratkim crtama da slozim nasu pricu:
Ana je rodjena 3. avgusta 2005. godine..... iznenada. Ili se bar nama tako cinilo...
Zatim je mala dama otisla u Beograd u bolnicu i tamo bila do 19. oktobra, kada smo se vratile kuci. Bili smo srecni i mislili da smo se izvukli iz svih problema. Ali nije sve tako bajkovito! Na prvoj kontroli 22. novembra na Ocnoj klinici u Beogradu, saznali smo da Ana ima retinopatiju (ROP) IV/V stepen. U tom momentu nismo ni znali sta to znaci. Ubrzo smo saznali....
Anine oke ne vide i danas nigdje u svijetu ne postoji nacin da im se pomogne.
Ana je jedna vesela maza, a mi njeni roditelji koji je beskrajno volimo i nadamo se da cemo na ovaj nacin doci do novih informacija, te upoznati roditelje i djecu koji se bore sa azdajom zvanom ROP.